Zgodba: Adisa Tufo za Natečaj: #ustavise in napiši
Najveća i najdublja tamnica, u koju čovjek sam sebe zatvara, je strah. Dođe iznenada, kao vrisak iznutra, kao žestok alarm u čovjeku koji će nekad da ga zaledi, nekad natjera na bijeg. Ljudski je bojati se, ali je ljudski i pobjediti strahove i uzdignuti se iznad njih. Nikad se ne predati.
Čega se najčešće bojimo?
Koji su to imaginarni strahovi koji se javljaju u nekim danima, u nekim satima i prave od jakih, slabe ljude?
Puno sam o tome razmišljala, a kroz svoja iskustva i iskustva drugih, ponešto sam i naučila, donijela svoje zaključke. Poslije o tome razgovarala, pisala.
Čega se ljudi boje …?
Ljudi se najviše bolje tuđeg mišljenja i osude okoline!
I najčešće je taj strah jači od straha od neuspjeha. Čak nije problem ni pasti, ako to niko neće vidjeti. Ali ako neko vidi i ispriča ili samo pogledom osudi …? Šta onda? Kako se nositi sa tim’ …?
Kako?
Lako!
Veoma sam se lako izdigla iznad toga. Znala sam da ako želim koračati stazom uspjeha i zaista nešto postići u životu, moram prestati da dajem važnost bilo kome ili bilo čemu, osim sebi i cilju koji želim dostići.
Zašto bi mi bio bitan bilo čiji stav, kad ja imam svoj. Da li će iko ikada brinuti moje brige, plaćati moje račune ili živjeti moje snove … Neće …
Zašto se ja ne bavim tuđim životima i ne razmišljam o tuđim uspjesima ili neuspjesima?!
Zato što sam isuviše zauzeta sobom, svojim ciljevima, svojim ličnim usponima i padovima, konstantnom edukacijom, radom na sebi i stjecanju kompetencija koje će me približiti mojim ciljevima. Ako imam slobodno vrijeme onda ga koristim da pomognem drugima koji su na mojoj stazi i dijele moje vrijednosti… i to je sve. A oni koji pričaju iza leđa, nisu slučajno tu – iza leđa… Oni će uvijek tu i ostati. Ja ću nastaviti ići naprijed i biti sretna na tom putu, jer je samo to moj izbor. Odlučila sam da živim svoje snove, da ne čekam sutrašnji dan ili neka buduća vremena da budem sretna. Sretna sam danas. I baš danas je osvanuo, možda najbolji i najljepši dan u mom životu…
Zašto ga kvariti besmislenim strahovima, dozvoliti lošim mislima i lošoj energiji da gospodari nama ili što je još gore, dozvoliti lošim ljudima da nam pokvare dan ili nametnu neki svoj strah.
I danas, svaki dan, neko baš to pokuša. Da li svjesno ili nesvijesno, neko će vidjeti put posut ružama, a neko vidi samo trnje. Neko će pričati samo o fenomenalnom mirisu koji osjeća, a neko će pričati o krvi i boli koju izazove ubod trna.
U životu ima i jednoga i drugoga. Lijepog i ružnog, smijeha i suza, radosti i tuga… A čemu ćemo mi otvoriti vrata i kojoj emociji dozvoliti da prodre u naše pore, samo je do nas, naše percepcije i ličnog izbora.
Nisu uspješni oni najpametniji, niti oni najbogatiji, ospješni su oni koji imaju hrabrosti da životu pogledaju u oči i žive svoj san … A ja životu u oči gledam!
